A Fast for Waters That Do Not Fail, Part 1/hr

From Gospel Translations

Izaija 58: 1-12

Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga. Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: "Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?" Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut` poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: "Evo me!" Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit` kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ti ćeš gradit` na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina i obnoviteljem cesta do naselja.

Ivan Krizostom

Ivan Krizostom iz četvrtog stoljeća, biskup konstantinopolski, bio je jedan od najvećih propovjednika prvog tisućljeća kršćanske Crkve. Spominjem ga jer nam je ostavio jedan od najupečatljivijih napisa o vrijednosti posta. Bio je poznat asketa u doba raskošnog Konstantinopola, a njegov način života toliko je vrijeđao cara Arkadija i njegovu ženu Eudoksiju, da su ga prognali. Umro je 407. g. Ovako je razmišljao o postu,

Post je oponašanje anđela, prijezir prema prolaznim stvarima, škola molitve, duhovna hrana, uzda ustima, svladavanje požude: ublažava bijes, umiruje srdžbu, stišava oluje naravi, potiče razum, pročišćuje um, rasterećuje tijelo, uklanja poluciju, oslobađa glavobolje. Postom čovjek postiže smireno ponašanje, slobodno izražavanje, pozornost duha.

No ovi hvalospjevi ne vrijede za sve one koji poste. Nekima će tako post prouzročiti glavobolju, radije nego da je suzbije. No htio bih da poslušate Krizostoma i tisuće drugih svetaca koji su dokazali vrijednost Gospodnjeg proročanstva: Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti! (Matej 9:15).

Uočili smo da post može biti opasan. Ne mislim pritom na tjelesnu opasnost – ona se može izbjeći jednostavnim smjernicama (vidi informativni listić). Mislim na duhovnu opasnost. Možemo postiti na način koji je Gospodinu vrlo mrzak, a za nas duhovno razarajuć.

Prošli tjedan čuli smo kako nas Isus upozorava da je tome tako. Ako postite zato da vas vide drugi, već imate svoju nagradu, i Otac vas neće uslišiti. Da bismo dokazali svoju iskrenost, rekao nam je da se pobrinemo da nas drugi ne primijete, već samo Bog: počešljajte kosu, umijte lice i nemojte biti tužni. Tada – ako imate čiste nakane – vaš će vas Otac, koji vidi u tajnosti, nagraditi.

Ovaj tjedan, sljedeći tjedan, čujemo novo upozorenje, ovaj put od proroka Izaije – ili još točnije od Boga po Izaiji. Ovaj odlomak za mene je bogat asocijacijama. Mislim da nije samo zgodan završetak naših nagovora o postu, nego tekst povezan s vrlo snažnim doživljajima određenih ljudi; mislim da ima vrlo značajan utjecaj na odluku naše Ekipe planera, koji smišljaju što bi trebali biti naši prioriteti i žarište pozornosti kao crkve do kraja desetljeća.

Bill Leslie Jedno od iskustava na koje mislim je iskustvo Billa Lesliea, bivšeg pastora Crkve u ulici LaSalle u Chicagu, koji je nedavno preminuo nakon dugog i izuzetnog služenja - poput onog koje opisujemo u Izaiji 58. Jednom je došao u Twin Cities i ispričao nam o tome da je bio na rubu sloma i kako ga je duhovni vođa doveo do ovog odlomka. Rekao je da su ga stihovi 10-11 spasili od slijepe ulice iscrpljenosti i izgaranja.

Ako se daješ gladnima i zadovoljiš čežnje pogođenih, tvoje će svjetlo zasjati u tami, a tvoja tama postati poput podneva. I Gospodin će te stalno voditi, zadovoljavajući tvoju čežnju u spaljenim mjestima [poput urbanog Chicaga], te tvojim kostima dati snagu; i bit ćeš kao zaliven vrt, kao nepresušni izvor vode.

Ono što se tako jako dojmilo pastora Lesliea je činjenica da nam, kad se darujemo drugima, Bog obećava da ćemo postati poput zalivenog vrta – dakle, dobit ćemo vodu koja nam je potrebna za osvježenje. No i više od toga: tako ćemo postati nepresušan izvor vode – za druge, za zahtjevno, iscrpljujuće služenje sebedarja u gradu. To mu je pokazalo način božanskog života koji ga je izvukao iz krize i održao ga još godinama. Želim da ovaj i sljedeći tjedan vidimo da nas Gospodin želi naučiti takvom postu.

Doug Nichols Drugo iskustvo zbog kojeg me je ovaj odlomak obogatio jest njegova povezanost s Dougom Nicholsom, Predsjednikom Akcije međunarodnih službi. Doug je čovjek koji je prošlog ljeta pisao Tomu Stelleru i predložio da naša crkva uzme zrakoplov i poveze nekoliko stotina ljudi u Ruandu, da pomognu zakopati mrtve, kako bi liječnici i bolničarke mogli obaviti ono po što su poslani. Prije tjedan dana govorio je Konferenciji naši pastora, i prenio nam jednu od najuzbudljivijih poruka koje sam čuo. Action International posebno se posvećuje djeci koja su prepuštena ulici po cijelom svijetu.

Da bismo vam pokazali kakva je on osoba, on mi je prošli tjedan pisao da mi zahvali na konferenciji, a na dnu pisma dodao je PS:

Samo u zadanoj minuti tvojeg čitanja ovog pisma, 28 djece umrlo je od neishranjenosti i bolesti koje su se mogle lako spriječiti. Svakog sata umre ih 1,667, a dnevno umre 40,000 djece! Molite s ACTION za još misionara, koji će ovoj djeci donijeti Evanđelje.

Dougu je u travnju 1993. godine dijagnosticiran rak crijeva. Dali su mu 30% šanse za preživljavanje nakon operacije, kolostomije i zračenja. Prošle jeseni sjeo je na zrakoplov i odletio u Ruandu s Dr. Mikeom Andersonom i nekim drugima. Njegov nekršćanski onkolog rekao mu je da će umrijeti u Ruandi. Doug je rekao da je to u redu, jer će otići u nebo. Onkolog je pozvao njegovog kirurga da mu pomogne u sprječavanju Dougovog odlaska u Ruandu. Kirurg je kršćanin i rekao je, „U redu, Doug je spreman umrijeti i otići u nebo."

Doznali smo da se Doug sprema u Ruandu – sa svojim rakom i kolestomijom. Sjećam se kako smo se okupili u molitvenoj sobi i počeli čitati upravo Izaiju 58:7–8, koji smo molili za Douga:

podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut` poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti.

Molili smo da hranjenje gladnih i udomljavanje beskućnika u Ruandi ne ubije, nego ozdravi Douga Nicholsa.

Doug je iz Ruande nazvao svojeg židovskog kirurga i rekao mu da nije mrtav. Vrativši se je obavio niz pretraga koje su imale rezultat: nema traga bolesti. Ako preživi do travnja – dakle, dvije godine – a da mu se rak ne vrati, liječnici mu daju dobre šanse da doživi normalan životni vijek. Dougu su 53 godine.

Izaija 58: Blizu Isusovu srcu

Vidite da Izaija 58 ima značajne asocijacije u mojem životu. Molim da čujemo poruku ovog poglavlja našoj crkvi – naš veliki Plan za sljedećih pet godina i dalje. U ovom odlomku je nešto vrlo blisko Isusovu srcu. Možemo čuti kako to govori u Evanđelju po Luki 4:18 („Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! U Mateju 25:35 („Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.'" I Ivan 7:38 (Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!'"). Prisan odnos s Isusom je način da se Izaija 58 ostvari u vašem životu. Bremenitost ovog odlomka prožima Isusovo služenje – i sve više sam uvjerenja da bi trebala prožeti i naše.

Danas ćemo to produbiti što više možemo i ako Bog da, doći sljedeće nedjelje, pa razmotriti kako ne treba, a kako treba postiti.

Post: Opasnost od brkanja vjerske gorljivosti i pravednog življenja

U prva tri stiha Bog osuđuje svoj narod. Govori Izaiji da glasno viče i da kući Jakovljevoj objavi njihove grijehe. No njihov grijeh je zaodjeven jakom vjerskom gorljivošću. Evo što zadivljuje i trijezni: Redak 2:

Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.

Drugim riječima, pobožni su kao pravedan i poslušan narod. Uvjerili su se da doista žele Boga i njegov put. To je strahovita zabluda.

Pri kraju drugog retka veli ovako:

Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi.

Žele da Bog posreduje za njih pravednim odlukama. To ne prolazi dobro – kao što ćemo začas vidjeti. No oni ne vide stvaran problem. Obožavaju pobožnost. Govore jezikom blizine Božje. Možda imaju dirljiva vjerska i estetska iskustva u nastojanju da se približe Bogu. No nešto nije kako treba. U 3. retku izražavaju nezadovoljstvo, ali ne znaju u čemu se sastoji.

U 3. retku kažu,

Zašto smo postili, a Ti ne vidiš? Zašto smo se ponizili a ti ne primjećuješ?

Nešto nije u redu, pa oni poste da to isprave, a ne uspijevaju, pa sad nešto dvostruko ne valja. U stihovima 2-3 navodi se ukupno pet vjerskih stvari koje čine – sve uzalud. U drugom retku se kaže

1. oni „traže Boga;“ i

2. sretni su da poznaju Božje putove; i

3. „oni traže od Boga pravedne odluke;" i

4. „uživaju u blizini Božjoj;“ i

5. u retku 3 poste i ponižavaju se, ili se trape.

Na sve to Bog kaže Izaiji, 'Viči glasno, ne tiho, ne blago, nego glasno i objavi mojem narodu njegove grijehe.

Takav post Gospodinu nije drag. Takva pobožnost Gospodinu nije draga. Takvu pobožnost ne želimo u Betlehemu. Što nije u redu s traženjem Boga, s oduševljenijim traženjem njegovog puta, traženjem njegovih pravednih odluka, oduševljenja njegovom blizinom, postom i poniznošću pred njim? Što tu ne valja? To zvuči isto kao kad govorimo o pobožnosti! Je li vas to otrijeznilo? Niste li od toga zadrhtali? Ne želite li zato postati toliko stvarni pred Bogom, da Vas Gospodin ne može iznenaditi – svojim najgorljivijim religioznim činima, pa čak i željama koje se smatraju sramnima?

Što ne valja s njihovom pobožnošću?

Bog odgovara u retku 3:

Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo? Hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Evo o čemu se radi. Etičke, praktične, odnosne odlike posta – ili općenito pobožnosti – pravi su ispit autentičnosti posta i pobožnosti. Ponedjeljak je dokaz nedjelje. Bog nabraja vjerske oblike njihovog posta: ponižavanje i trapljenje (bez hrane), spuštanje glave poput rogoza, steranje kostrijeti i pepela (ref. Psalam 35:13). Navodi etičke komponente ovakvog posta: tražiš svoje zadovoljstvo (na druge načine osim jela), tjeraš sve svoje radnike, postaješ razdražljiv, potičeš svađu, pa čak i ulaziš u sukobe. I Bog pita, „Jesam li odabrao takav post?“ Odgovor je Ne.

Drugi test autentičnosti

Evo nam i drugog testa autentičnosti. Isus je rekao, Ako postite da vas drugi vide, primili ste svoju nagradu. To je to. Izaija je rekao, Ako postite, a s druge strane uživate, ako ste strogi prema svojim radnicima, razdražljivi i svadljivi, tada vaš post nije prihvatljiv Bogu. On to nije odabrao. Bog nas milostivo upozorava na opasnost da pobrkamo vjersku gorljivost i pravedno življenje.

Mislimo i molimo za to ovaj tjedan, jer sljedeće nedjelje bit ćete spremni poslušati prekrasnu, snažnu, oslobađajuću Božju alternativu ovakvoj hipokriziji. Razmislite o dugoročnim posljedicama pobožnosti na vaš život i na ovu crkvu. Nikakva pobožnost – nikakve propovijedi, pjesme, sviranje, molitve, post, ma koliko snažni i lijepi – ako ćemo u ponedjeljak grubo postupati sa zaposlenicima, ili postati razdražljivi prema svojim supružnicima, ili pak uživati u drugim područjima života, ili pak toliko ljudi da bismo nekoga udarili, neće nas nikakva pobožnost ni post približiti istinskoj, boguugodnoj pobožnosti.

Nemojte ovdje pogriješiti: pravi post može biti bogu-ugodan način svladavanja grubosti na poslu, te svadljivosti kod kuće, te samoživosti i ljutnje. Ako post postane vjerski plašt za prikrivanje ovih pojava i omogućavanje da se nastave, pretvara se u licemjerje i vrijeđa Boga.

Naše molitvene grupe danas žele moliti s bilo kim od vas tko osjeća poseban teret zbog opasnosti da vaša pobožnost ili post postanu neautentični. I naravno, ono što bi ih učinilo najmanje autentičnima, je sama nevjera. Zato vas danas potičem da nastojite autentično živjeti. Vratite se drugi tjedan i pogledajte kako to izgleda iz ovog odlomka.